Josip pl. Jelačić od Bužima
(1801.-1859.)

Jedan od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti Josip Jelačić , rođen je 16. listopada god. 1801. u Petrovaradinu. Zbog svojih kvaliteta i sposobnosti brzo napreduje, pa je tako 1837. dobio čin bojnika, a 1841. čin pukovnika glinske regimente. God. 1848. zbog opasnosti mađarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomađari", Narodna skupština je izabrala Jelačića za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda.

Ban Jelačić je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na sveopće oduševljenje cijele Hrvatske. Mađari i njihove sluge "mađaroni" nisu se mogli pomiriti s činjenicom da je Hrvatska dobila za vođu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u očima bečkog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Među nama samo mač može odlučiti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.

Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraća sva dostojanstva i časti, uz ispriku:

"Mene je na to svrgnuće navelo podmetanje Vaših neprijatelja...",

ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je još objavio:

"Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Vojskovođa i ban Jelačić s povikom:

"Što Bog da i sreća junačka!"

kreće sa svojom vojskom 11. rujna iz Varaždina. Tako kod Schwechata, nadomak Beču, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuče topovima po mađarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlučnim jurišima potpuno razbija. Jelačić je tako 1. studenog ušao u Beč kao prvi vojskovođa nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma bečke revolucije, 13. kolovoza god. 1849. slomljena je i mađarska revolucija.

Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelačić je za samo godinu dana bio promaknut čak tri puta: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva (feldzeugmeistera), što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.

Titula grofa dodjeljuje mu se 1854. godine a samim tim i grofovski grb. Na položaju bana ostaje sve do smrti 19. svibnja 1859. godine.

 

Josip Vuković - Đido
(1890.-1951.)

predsjednik Kotarskog odbora

HRVATSKE SELJAČKE STRANKE

U Subotici od 1926 do 1951

 

Josip Vuković - Đido bio je sitan čovjek u crnom seljčkom ruhu i čizmama, koji je bez ikakve sumnje imao odlučujući utjecaj na stvaranje političkog poimanja hrvatstva kod bačkih Bunjevaca i to zauvijek! Đido, čovjek od sedam razreda Gimnazije, sudionik konferencije o miru u Versailleu nakon I. Svjetskog rata, skupa s „prisvitlim” Blaškom Raićem, sa kojim se razišao politički 1926.g. osnivanjem podružnice Hrvatske seljačke stranke u Subotici i odvajanjem najvećeg dijela članstva nakon raspada Bunjevačko-šočke stranke, narodni poslanik Kraljevine Jugoslavije, senator Banovine Hrvatske 1939-1941, sudionik Ustavotvorne skupštine FNRJ 1946 godine, kada je izrekao znamenitu rečenicu:

„Gospodo komunisti, ja sam hrvatski seljčki demokrata i sa vama ne možem!”, te napustio salu!

Svoja čvrsta stanovišta je platio mnogim zatvorima i preranom smrću 1951 god., kao nikad smenjeni vođ HSS-a u Subotici. „Očiva” na Bajskom groblju- čovjek čiji je život bio nevjerojatna karijera u borbi za hrvatsku samobitnost njegovog naroda u Bačkoj. (Izvadak iz knjige Milivoja Prćića „Salaš u lampašu”.)